Osteoptija je manualni sustav tretiranja tjelesnih disfunkcija sa svrhom postizanja optimalne ravnoteže funkcioniranja svih dijelova tijela u zdravlju i snazi.
Osteopatija sa svojim holističkim pristupom razmatra sve funkcionalne međuodnose tkiva u tijelu koji svojim recipročnim tenzijama drže organizam u stanju zdravlja ili disfunkcije/bolesti. U dijagnostici koriste se neinvazivni postupci da bi se utvrdila mehanička (ne)ravnoteža unutar tjelesnih struktura i među njima; neinvazivnim postupcima djeluje se i ukoliko je potrebno uspostaviti ravnotežu tih struktura. Kao posebna zdravstvena grana nije konkurentna klasičnoj medicini, jer ne liječi patološka stanja, ne koristi lijekove niti ikakva mehanička pomagala i ne primjenjuje iste terapijske metode. Kao takva, osteopatija je preventivna i komplementarna klasičnoj medicini.
Ljudsko je tijelo građeno od oko 70 % vode te unutar tijela sve pluta, tj. sve se kreće zahvaljujući prirodnom respiratornom mehanizmu (PRM). To je biodinamička životna sila u tijelu koja neovisno o disanju pokreće svaki djelić tijela u točno određenom smjeru oko određene osi u svojem ritmu. Pojavljuje se prije plućnog disanja, ima svoj udah ili ekspanziju i izdah ili retrakciju te se sastoji od više elementa koji funkcioniraju u cjelini. Postavljajući nježno dlan na određeni dio tijela tretirane osobe, osteopat osjeća te fine, male pokrete koji daju informaciju o zdravlju, kvaliteti i vitalnosti "slušanog" tkiva.
Do danas su razvijeni mnogi pristupi testiranju i osteopatske tehnike na području kranijalne i visceralne terapije, generalnih osteopatskih tehnika (GOT), strain-counterstrain, mišićne energije itd. No temeljni principi i načela kojim se osteopat vodi u pristupu liječenja, ostali su isti. Četiri su glavna.
Primarno su za regeneraciju potrebni novi nutrijenti koji putuju spletom krvnih žila do svake stanice. Zato je bitno tretmanom osloboditi tenzije da bi arterijska krv nesmetano cirkulirala i da bi se dobila kvalitetna opskrba krvlju tkiva koje održava život.
Funkcionalno jedinstvo (su)djelovanje je pojedinih tjelesnih sustava kao jednog organizma. Radi ilustracije: Stare satove pokretali su kotačići iznutra; svaki kotačić pokretao je neki drugi kotačić i disfunkcija u radu samo jednog kotačića uzrokovala bi problem u cijelom sustavu. Preko živčanog sustava i fascija umrežena je komunikacija tkiva od malog nožnog prsta do glave. Za homeostazu potrebna je kvalitetna komunikacija i rad u granicama normalnoga svih sustava - krvožilnog, živčanog, endokrinog, probavnog itd.. Samo malo odstupanje u radu bilo kojeg sustava utjecat će vrlo brzo lokalno, a dugoročno globalno na cijelo tijelo. To otvara prostor trećeg principa.
Ovaj princip govori o ovisnosti strukture i funkcije. Ako je jedan dio sustava strukturalno poremećen, u disbalansu, ni funkcija tog segmenta neće više biti normalna. Smanjenost funkcije dalje će utjecati na strukturalno pogoršanje. Spirala ove međuovisnosti može biti začarani krug. Na osteopatu je prepoznati strukturalno-funkcijske abnormalnosti, utvrditi njihovu uzročno-posljedičnu vezu te ispraviti mehaničku neravnotežu tjelesnih struktura. O tome govori četvrti princip.
Svako ljudsko biće ima urođenu tjelesnu inteligenciju koja stalno teži vratiti organizam u stanje potpunog zdravlja i optimalne ravnoteže. Ta je autoregulacija preko biomehaničke sile zdravlja stalno prisutna i aktivna u tijelu. Zadatak osteopata je pomoći tom sustavu.
Prvom tretmanu prethodi detaljniji razgovor s pacijentom, a na temelju povijesti bolesti i informacija dobivenih razgovorom formira se individualno prilagođen tretman. Osteopat ne tretira samo mišićnokoštani sustav koji obuhvaća kosti, zglobove, mišiće i fascije, nego i organe i živčani sustav. Koristi se dodir ruku s nježnim pritiskom.
Nakon tretmana osoba se može osjećati umorno ili malo neugodno. Ponekad se simptomi pogoršaju (npr. glavobolja, neugoda/bol na tretiranom mjestu). To znači da se tijelo vraća u stanje ravnoteže i zdravlja, a tegobe obično nestaju za jedan do dva dana.
Faktori: ozbiljnost problema i koliko dugo traje, stil života i dnevne potrebe kretanja pojedinca, stanje i starost organizma
Nema ograničenja u godinama niti fizičkoj spremi. Tretirati se mogu novorđena djeca pa sve do osoba treće životne dobi.
Osobama pod akutnim infekcijama, osobama koje su doživjele srčani/moždani udar unutar prvih mjesec dana. Kod težih patoloških bolesti, osteopatija može biti dodatni komplementarni oblik terpije uz druge medicinske stručnjake poput onkologa, neurloga, specijalista za kralježnicu…
Faktori: ozbiljnost problema i koliko dugo traje, stil života i dnevne potrebe kretanja pojedinca, stanje i starost organizma. U pravilu, što je dulje trajao problem, trebati će više tretmana. Uobičajna su tri do pet tretmana jedan put tjedno. Ponekad se terapija produlji, a hitni slučajevi se tretiraju dva do tri kraća tretmana u istom tjednu.
Ako ste samo na regularnom održavanju, onda jednom u mjesec, dva.
Kao znanost osteopatija se temelji na poznavanju anatomije, fiziologije i patologije. Začetnikom osteopatije smatra se Andrew Taylor Still (1828. – 1917.). U njegovo doba industrijalizacijom potpomognuta medicina krenula je smjerom upotrebe različitih medicinskih pomagala i ondašnjih na tržištu novih kemijskih lijekova. Medicina se razvijala, no još je uvijek higijenski standard bio nizak. Često je liječenje bilo neefikasno pa i po život opasno.
Pogođen osobnom tragedijom i razočaran medicinskom praksom devetnaestog stoljeća, A. T. Still je odlučio očuvati i dalje razvijati pristup liječenja bolesti dodirom ruku, tj. palpacijom (lat. palpatio: dodirivanje, pipanje, opipavanje) koja je osnovno sredstvo rada i dijagnostike u osteopatiji. Interesirale su ga stare filozofije i metode liječenja poput namještanja kosti, orijentalne metode liječenja, način liječenja američkih Indijanaca.
Still je smatrao da se palpacijom i manipulacijama mišićnokoštanog i visceralnog sustava može liječiti širok raspon bolesti bez dodatnih mehaničkih pomagala. Uzimao je u obzir zakone prirode, biomehaničke zakone kretanja i metaboličke procese. Zanimalo ga je čovjekovo cjelokupno stanje, i fizičko i psihičko.
Smatrao je da, osim fizičkih lezija, psihički stres ili šok može izazvati disbalans u radu živčanog sustava i cirkulaciji tekućina. Koncentrirao se na pronalazak zdravlja u tijelu, a ne bolesti. U svojoj praksi smatrao je bitnim osloboditi cirkulaciju, dobiti pokretljivost tkiva te pustiti tijelo da se samo dalje liječi i dođe do zdravlja.